1. septembar:

Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada,

uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti

gdje ce mo i kako cemo...

8. septembar:

Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u

skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako

da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno

razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo 'c',

zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od

ruke. Sta li ces nas biti.

24. oktobar:

Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima

ope' jedan u Opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i

kompjuter. Poslali pare za stan.

25. novembar:

Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para.

Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno

za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i

pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa

razumijevanjem unutarnjih,granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi

da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno

ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da

ne serem.

24. decembar:

Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan

Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise

gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija,

svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo

nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga

bilo, i onog ko ga otkri, i o ove sto na njemu zive.

25. decembar:

Prvi dan Bozica.

Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.Samo da mi je docepati se

aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar

.Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka

u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec

prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me

upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i

vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".

27. decembar:

Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu

istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim

se, ja - tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks,

kaput, finito..." Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze

treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji

upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s

nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne

rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31. decembar:

Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za

Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali. Optuzuju me da sam ih sve

uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da

ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna,

Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban

izlaz.

1. januar:

Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam

novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam

uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men.

Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana

puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo

jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su

samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog

iskustva.

6. januar:

Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok.

Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobadjaju iz

policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u

policiji I otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko

iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa idejao povratku.

Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim

da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali cak ni za putovnicu,

domovnicu, sahovnicu...Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju.

Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.

7. januar:

Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi

jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.Odustajem, iz carapa vadim zadnje

dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare.

Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos

radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag.

U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi.

Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo

se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja

pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u

krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva glava.

8. januar:

Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al',

opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki

ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada.

Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce

zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri

policije.Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja

sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

11. januar:

Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na

Makljenu.

Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja.

Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan,

ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki

me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke

nevaljalce usput.

12. januar:

Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje

cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni

Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke

momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista.

Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi

mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se zahvaljuju na

stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem,

odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju,

jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola

me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13. januar:

Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.

14. januar:

Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim

opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za

iseljenje "stanara".

15. februar:

Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u

"nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili

rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod

onog.

20. februar:

Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici.

Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa jos, i svi se

grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan i

nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu ako nesto ne

ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput

ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To - a da nam

se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje

nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je

svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar:

Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime

sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor

i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta

nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih

pipa u kuhinji.

Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa

mnom.

Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.

1. mart:

Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog

autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne

fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je

dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo

dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do

septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su

zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje.Imaju

problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca,

televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa

dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za

neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo me nerviram, gdje god

dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam

citav zivot zivio ovdje.

2. mart:

Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako

nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas

odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.

***