BEDRUDIN Gusic: IZ SEHARE

P R E D G O V O R

Bismillahir- rahmanir-rahim!

Moja prva spisateljska iskustva potjecu još iz osnovne škole, kada me je nešto povuklo da se ukljucim u novinarsku sekciju. Davno, davno je to bilo, ali se sjecam i prve nagrade koju sam kao 14-godišnjak dobio za najbolji tekst. Svaka prica, po nekim nepisanim pravilima, ima svoj pocetak, sredinu i ono sto dolazi kada se spuste zavjese. Kod mene je nešto drukcije: moje životne staze, kao i mnogih "obicnih" ljudi, posute i trnjem i ružama, su me vodile nekim drugim aktivnostima- kako profesionalnim, tako i onim što to nisu pa se desilo da je moj spisateljski put, u svojoj podugackoj dionici, ostao bez sredine. Onda su došle kasne osamdesete, pa rane devedesete, i moj damar nije mogao izdržati da ne pokrene govor moje duše i glas moga razuma naspram dogadanja pokraj mene i u vezi s nama i samnom. Vrativši se peru i pomalo kameri, pogotovo od 1992. na ovamo, smjestio sam neke svoje moralne, eticke i vjerske kodove u ambijent koji je dostojan života insana u okolnostima kušnji i izazova. Ovaj predgovor nejma pretenziju da retrospektivno odmota film moga 15-godišnjeg spisateljskog iskustva, vec da ga samo ovlaš pripomene, a to iskustvo jeste i temelj, i fasada i krov ove knjige. Za nekoliko naših listova, casopisa ili web stranica sam se ogledao u prozi, intervjuima, politickim komentarima, analizama i putopisnim reportažama. Broj objavljenih mojih tekstova u raznim glasilima ne znam ni ja, ali znam da sam vecinu njih arhivirao i stavljao u seharu. Za uspomenu ili ako nekome nekad zatreba, pa nek' se nade. Medutim, neki moji prijatelji, koji još kažu da me vole citati, su me godinama nagovarali da izdam knjigu, kako bih na taj nacin koliko-toliko zaokružio barem dio svoga dosadašnjeg spisateljskog opusa. Opirao sam se žestoko tome, pozivajuci se najviše na neka iskustva drugih, a i moje spoznaje da svaka knjiga treba da ima barem kriticnu masu svojih citalaca. Jer, u suprotnom, chemu onda knjiga? Kome? U posljednjih dvije-tri godine desile su se neke moje suradnje na izdavanju zajednickih projekata, a posljednji medu njima bila je knjiga SVJEDOCITI ZLOCIN I BOSNOLJUBLJE, autora Muharema Krzica i nas, cetverice koautora. Nakon njene promocije i nekih iskustava u vezi s recenom knjigom, u meni je nesto prepuklo i odlucio sam izvuci iz svoje sehare neke dijelove njenog ukupnog sadržaja. Izvukao iz sehare, da bih stavio u jednu manju seharu, dostupnu citaocima. Ta mala sehara - knjiga, ce možda biti nešto drugacija od drugih, ako ni zbog cega, ono zbog raznovrsnosti tema koje je cine. Dakle, iz sehare su izvuceni objavljeni tekstovi iz cetiri tematski razlicite oblasti i uramljeni u korice ove knjige. Moju prvu, a vjerovatno i posljednju (mada ima i ona: Nikad ne reci - nikad!) ovodunjalucku knjigu, koja je po nekakvoj analogiji dobila naslov IZ SEHARE, cine slijedeca cetiri poglavlja:
1. Banjalucke pripovjetke - mahsuzije (27)
2. Odabrani intervjui (27)
3. Odabrani komentari (27)
4. Putopisne reportaže (3)
Zašto u prva tri poglavlja dominira broj dvadesetsedam? Prvo, ispalo je sponatno da sam svojevremeno u jednom listu u tri ciklusa dao objaviti po devet pripovjetki - mahsuzija, pa mi je to bila neka odrednica za broj tekstova u slijedecim poglavljima ove knjige. Uostalom, prema tom broju imam i neki svoj licni emotivni odnos - nakon onih hiljadudevetsto… to je i godište moje rahmetli majke! U posljednjem poglavlju nisam mogao da zadovoljim "kriterij" dvadesetsedam, buduci da sam se relativno kasno vratio spisateljstvu da bih u ovih 15-ak godina nacinio dvadesetsedam putovanja a toliko i reportaža. Uostalom, neka bude igra brojeva - tri puta po dvadeset sedam! Ova knjiga ima i jednog musafira. Moj mladi sin - Said, u posljednje vrijeme sve više pokazuje zanimanja za pisanje. Neka njegovo sanjarenje, pretoceno u dvije pricice, bude simbolicna štafeta na kraju ovoga štiva. Rekoh: musafir. Možda je moglo i bez toga, jer Said je i dio - mene!

A u t o r


[ NAZAD ]