Dina je rodjena kojih dvadesetak kilometara od prve carsije. Otac nosio traume iz onog rata i tezinu zivota sumskog radnika koji se borio da prehrani porodicu. Jednog dana svom snagom zabio sjekiru u sumski panj da je nikad i niko iscupati ne moze a on zenu i djecu na prvi sumski kamion i put carsije. Zivjeli prvo kao postanari a onda sa jednim slicnim njemu popola kucu podigao. Dina kao sestogodisnja djevojcica glinom i slamom punila kalupe, prevrtala i slagala cerpice. I tako otac zlatnim rukama kucu kucio majka joj odrzavala toplotu, podizala djecu. A imali ih ..., dosta ih imali. Negdje pred kraj osnovne skole Otac opet djecu pokupio i poveo u jos vecu carsiju. I dok Dina onaj prelaz iz sela u malu carsiju nije bolno dozivjela, bila mala, komsije bile slicne njima, sta li ? ali ovaj iz male carsije u vecu tesko joj pao. Djeca mahalska je pocela zadirkivati, za njom dobacivati, ruzno joj govoriti. "Dosle", bilo je novo ime koje su vezivala djeca ali i oni sto djeca nisu bili uz njihovo ime.
Dina plakala, kuci se zalila, u skoli se u sebe povlacila. A onda dosao kraj skolske godine ona imala sve petice. Bila najbolja u razredu, dobila diplomu ²Ognjen Prica². Ta diploma joj pomogla da se upise u gimnaziju, bas onu o kojoj su mahalska djeca sanjala. Sad mahalom krenula zavist. Ono "dosle" dobilo novo neobjasnjivo znacenje osude za grijeh nicim ne pocinjen. U skoli Dina nastavila biti dobra ali joj ucenici "privilegovane skole" u koju su isla djeca probranih, nabila kompleks pricama o kucnom raskosu, porodicnom pedigreu, modom, svim i svacim. Dina se trudila da iz igre ne ispadne. Lude godine joj nabacile veseo osmjeh na lice, izostrile osjecaje, pripadanje grupi, crno-bijelom svijetu. Za nove krpice na sebi se snalazila kako je znala i umjela, sto se ocjena tice tu se nije trebala snalaziti, ucila.
U tom stanju, stanju vesela osmjeha na licu, stanju pripadanja grupi, stanju oponasanja modernih zatekla je i prva ljubav. U nju unijela dosta onog sto je u knjigama naucila, sto je kod drugih iz razreda cula, malo onog sto je sama znala, u ljubavi neuka bila. I ostala trudna. Veza nije bila takva da bi se zavrsila brakom, zivjela u porodici i sredini u kojoj bi djete bez bracne veze bilo vise od sramote. U tom trazenju izlaza, Dina se vrtila u krug, za abortus prikasnila, zivot i obraz joj bili u pitanju. Majka osjetila da nesto nije u redu, pritisla i istinu iscupala. Uz sve rizike u tajnosti i nezakonito izabrali abortus. Tako bruka ostala u malom porodicnom krugu. Ljekari novu trudnocu nisu obecavali. Novi teret na Dinu pao. U skoli na casu tehnickog napravila cudnu skulpturu, sjekiru u panj zabijenu. Sa njom kao i otac kad ih je sa sela u carsiju vodio htjela staviti tacku na jedan zivot. I stavila. Knjigom i lojalnoscu porodici narednih dvadesetak godina nastojala da se iskupi. Ona pod tezinom tereta kopnila. Mladalacka zivost iz nje nestala, "modernost" generacije zamjenila tradicionalnim zivotom mahale, kafa, cigare i knjiga joj jedine radosti bile. Ni u skoli, onoj visokoj nije sve islo kako bi trebalo, ona nije odustajala, ucila, dan noc nad knjigom bila, na ispitima padala pa se podizala. I zavrsila skole, one najvece.
Kroz studije joj se jos jedna ljubav desila, sa njene strane ponovo velika ovog puta prava, najveca. Ali cigare, i njena vezanost uz kucu njega od nje odbijali. Kad mu je najvise trebala nje nije bilo, gdje mu je najvise trebala ona nije fizicki mogla, cigare joj dio pluca zauzimale.
Negdje pred sam rat i posao dobila, u cersiji, najvecoj. Ubrzo se i udala. Ratne godine u Bosni provela, pomagala i lijecila djecu, svoju jos nema.
- Sva djeca su nasa - govori Dina danas sebi i drugima gledajuci u vitrini onu sjekuiru u panj zabijenu sto je davno u gimnaziji pravila na casu tehnickog.

NAZAD