Francis Anthony Boyle, pravni zastupnik Bosne i Hercegovine pred Sudom u Haagu

Niko bosanske logisticare ne moze optuziti za terorizam!

Intervju vodio: Sven RUSTEMPASIC:

Profesore Boyle, tokom ove godine u institucijama dejtonske BiH i u sarajevskim medijima, bilo je mnogo buke oko naoruzavanja Armije i Policije Republike Bosne i Hercegovine, za vrijeme agresije na drzavu, 1992-1995. Kako je nastao embargo na naoruzavanje RBiH?

BOYLE: Kasnog je proljeca 1991. godine, James Baker, drzavni sekretar u administraciji George Busha, Seniora, posjetio Slobodana Milosevica u Beogradu. Tom je prilikom obznanio da Vlada SAD podrzava opstanak (sada bivse) Jugoslavije. Milosevic je taj stav shvatio kao ¨zeleno svjetlo¨ za napad na republike Sloveniju i Hrvatsku. Tada je administracija predsjednika Busha, Seniora, uvela Jugoslaviji embargo na naoruzavanje, po americkim zakonima. Zatim se odbratila Savjetu sigurnosti Ujedinjenih nacija (SSUN), u svrhu nagovaranja ostalih clanica Savjeta, da Jugoslaviji uvedu embargo na naoruzavanje. Bilo je ocigledno da je svrha embarga ocuvanje Jugoslavije i podrska Milosevicu, po bilo koju cijenu. Nekoliko clanica SSUN je tada podcrtalo da nije moguce nametnuti embargo u momentu kada se unutar Jugoslavije odvija gradjanski rat (tadasnji stav), a ne internacionalni oruzani sukob. Po njima, nastao bi konflikt sa Internacionalnim pravom ukoliko se ne dobije odobrenje jugoslavenske vlade. Vlada SAD se zatim odbratila Beogradu za odobrenje uvodjenja embarga na naoruzavanje. Odbratite paznju da je uvodjenje embarga ideja Vlade SAD, a ne Beograda, odnosno Milosevica. Naravno, Milosevic je odobrenje izdao, jer je itekako znao da ce embargo koristiti njemu. Imao je jednu od najvecih armija u Evropi, svako je to znao, pripremanu da odbije sovjetsku invaziju. Bush, Sr. i Milosevic su znali da ce ih embargo podrzati protiv Slovenije i Hrvatske. I, kao sto znate, rat i genocid protiv Hrvatske je poceo.
Ovo je stanje produzeno u 1992. godini. U martu je Republika Bosna i Hercegovina proglasila neovisnost, nakon sto je Evropska zajednica izdala upute za priznavanje neovisnosti pojedinim drzavama. RBiH je primljena u Organizaciju Ujedinjenih Nacija, maja 1992., kao punopravna clanica. I pored toga, nastavljen je embargo, bez obzira na cinjenicu da je RBiH postala drzava-clanica UN sa svetim pravom na samoodbranu po Clanu 51, Povelje UN. Administracija George Busha, Sr. je tako podrzavala Milosevica u ocuvanju Jugoslavije. Busha je na izborima, novembra 1992., pobijedio Bill Clinton. Jedan od kljuceva Clintonove pobjede u domenu vanjske politike, bila je njegova predizborna izjava da je odrzanje embarga na naoruzavanje Bosne ilegalno i nemoralno - sto je sasvim istinito - te da ce po tom pitanju nesto poduzeti. Clinton je govorio o lift and strike pristupu tom problemu -- Bosni podici embargo i lansirati zracne udare protiv Jugoslavenske armije.

Pokolji i teror nisu dozvoljavali luksuz slijepe vjere u obmane Clintonove predizborne kampanje. Morala se lansirati kontra katastrofalnom razvoju situacije po Republiku i njene gradjane. Na nasu srecu, Vi ste mislili slicno i djelovali konkretno, stupajuci na scenu decembra 1992....
.
BOYLE: Da, usao sam u tu problematiku decembra 1992., saljuci memorandum Vladi RBiH, u kojem preporucujem tuzbu protiv krnje Jugoslavije na Internacionalnom sudu prava, na osnovu Konvencije o genocidu. Predlozio sam i tuzbu protiv nekih od stalnih clanica SSUN, u cilju ukidanja embarga i sprjecavanja podjele Republike po aktualnom Vance-Owen planu. Preko nekih veza, konacno sam satelitskim telefonom obavio duzi razgovor sa potpredsjednikom Ejupom Ganicem, 6. marta, 1993. godine. Objasnio sam Ganicu da je primarni ciljrazbijanje embarga, te da posto Jugoslavija nije nametnula embargo, nego stalne clanice SSUN, moramo tuziti neke od njih. Ganic je podrzao tuzbu i dodao da iz politickih i diplomatskih razloga Bosna nije u stanju tuziti stalne clanice SSUN. U to je vrijeme Clinton preuzeo vlast, te se bosanska vlada nadala da ce on promijeniti dotadasnji stav SAD po pitanju embarga -- obecanim lift and strike scenarijem. Stoga mi je Ganic nalozio da podignem tuzbu protiv krnje Jugoslavije, trazeci da u tom okviru pokusam nesto uciniti ka podizanju embarga.
Otisao sam u New York, na Vance-Owen pregovore i susret sa predsjednikom Alijom Izetbegovicem. Dugo smo razgovarali o tuzbi. Odbrazlozio sam mu jedan od glavnih ciljeva -- skidanje embarga na naoruzavanje RBiH. Drugi mi je cilj bio zaustavljanje podjele RBiH po Vance-Owen planu, jer je takva podjela bila genocidalna. Zatim sam odletio u Den Haag, na Internacionalni sud prava, poznat i kao Svjetski sud, gdje sam iz sveg srca izlozio slucaj Bosne. Mozete to procitati u sudskim spisima ili u mojoj knjizi ¨Bosnian People charge genocide¨. Drzavni institut za ratne zlocine i zlocine protiv humanosti, pod rukovodstvom mog prijatelja Dr. Smaila Cekica, stampao je prevod na bosanskom jeziku. Noc prije nego sto cu se pojaviti pred Svjetskim sudom, ponovno sam razgovarao sa Ganicem. Rekao sam mu da cu sutra pred sobom imati cijeli svijet. Ako ista dobijem na sudu, rekao sam mu, trazim Vase odobrenje da pozovem zracne napade i vojnu intervenciju u ime Republike Bosne i Hercegovine. Ganic mi je odgovorio: ¨Samo napred!¨
Slijedeci sam dan na Svjetskom sudu izvojevao pobjedu. Nazalost, Sud nije nista rekao o embargu, jer Konvencija o genocidu ne tretira pitanje koristenja vojne sile. Ovaj sam problem predvidio i zato sam od pocetka savjetovao bosansku vladu da, posto je jedna od clanica SSUN nametnula embargo -- a u cilju navodjenja Suda da se pozabavi embargom -- moramo tuziti barem jednu clanicu SSUN. Preporucio sam tuzbu protiv Britanije i/ili Francuske i/ili Rusije. Oni su bili najgori. Na press konferenciji u holu Svjetskog suda sam rekao: ¨Svjetski sud je ustanovio da se u BiH odvija genocid. Svi potpisnici Konvencije o genocidu su 'duzni sprijeciti genocid' u BiH. Trazim vojnu intervenciju u ime Republike Bosne i Hercegovine. Trazimo zracne napade, oruzje, municiju, opremu, bilo sto nam svijet posalje - zelimo i na to imamo pravo ¨ Taj apel svijetu je lansiran 8. aprila, 1993. godine. Iste veceri su Washington i Glavni stab NATO u Brxsellesu objavili uspostavu zone zabrane letenja nad BiH. Dakle, napasti ce bilo koji srpski avion ili helikopter na nebu BiH. Odlucili su da im zabrane ubijanje sa neba. BBC me intervjuirao te veceri. Na pitanje sto mislim o zoni zabrane letenja, odgovorio sam im da se nadam da se zabrana nece svesti na to da NATO piloti lete iznad BiH, slikaju masovna ubijanja, ranjavanja, silovanja, torture ... genocid, a zatim slike salju u Glavni stab NATO u Brxselles, zatim Pariz, London, Washington - a ne ucine nista da genocid sprijece. Nazalost, to se upravo i dogodilo. Fotografirali su i dokumentirali detalje svih zlocina, a nisu nista ucinili da genocid zaustave, do 1995. godine.

Da, nakon sto je genocid obavljen. Trebali smo tuziti barem jednu od clanica SSUN u cilju skidanja embarga. Budite ljubazni i citaocima obznanite kakva se drama odvijala.

BOYLE: Kada sam se vratio kuci, ponovno sam pozvao Ejupa Ganica. Ponovio sam mu da je jedina sansa za ukidanje embarga na naoruzavanje RBiH lansiranje tuzbe protiv jedne ili vise stalnih clanica SSUN, te da su Britanija, Rusija i Francuska nasi najveci protivnici. Trazio sam odobrenje da jednu od njih tuzim. Ganic se sa mnom slozio i odobrio podizanje tuzbe. Ali, prvo je trebao dobiti odobrenje cijelog Predsjednistva RBiH. Ganic mi je ponovno telefonirao nakon sjednice Predsjednistva i javio mi da su se svi slozili osim predsjednika Izetbegovica. Naime, Izetbegovic ne ododbrava tuzbu, jer, navodno, ocekuje da ce Predsjednik Bill Clinton ipak ispuniti svoje lift and strike obecanje. Clinton je spremao svoga drzavnog sekretara Warrena Christophera na put u Evropu, da, navodno, on privoli Evropljane na lift and strike scenarij. Stoga je Izetbegovic donio takvu odluku. Njegovo rasudjivanje ne stavljam pod znak pitanja - jednostavno, to je bila njegova presuda, a ne moja. Po tom rasudjivanju, tuzba protiv bilo koje clanice SSUN bi nam tada samo stvorila probleme. Stoga je Ganic trazio da ponovno krenem protiv krnje Jugoslavije i po drugi put pokusam na Svjetskom sudu slomiti embargo.
Zatim smo informirani da je Karadzic odbio Vance-Owen plan. Bill Clinton je obecao da ce -- ukoliko ga bilo Milosevic, bilo Karadzic, odbiju - pokrenuti lift and strike, dakle, napasti agresora iz zraka, te ujedno Armiji i Policiji RBiH dostaviti oruzje, municiju i ostalu potrebnu opremu. Kao sto znate, Warren Christopher je odustao. Vance je odustao, znajuci da ce iduci plan, Owen-Stotenberg, biti plan unistenja Republike i Bosanaca. Tada sam poceo pisati pravne papire i protiv Owen-Stoltenbergovog plana unistenja RBiH. Pri kraju jula 1993., neposredno prije Owen-Stoltenberg pregovora, odletio sam u New York, u Glavno sjediste UN, sa Muhamedom Sacirbeyem. Cijeli smo dan razgovarali sa mnogim ambasadorima, upozoravajuci ih da ce nas Owen-Stoltenberg pocijepati na tri mala komada, unistiti nam drzavnost, oduzeti nam clanstvo u UN i izloziti jedan do dva miliona Bosanaca jos jacem talasu genocida. Upravo sam tada, u Glavnom sjedistu UN, javno zaprijetio da cu tuziti stalne clanice SSUN zbog embarga na naoruzavanje RBiH. Muhamed Sacirbey je sjedio pored mene. Tada smo se susreli i sa nesvrstanim clanicama SSUN; cvrsto su podrzale ideju da tuzimo Britaniju, Rusiju ili Francusku. Zatim sam odletio u Den Haag, podnio Svjetskom sudu drugi set dokumenata, zahtijevajuci drugo hitno rociste, u cilju slamanja embarga i zaustavljanja Owen-Stoltenberga. Slijedeci sam se dan u Zenevi susreo sa predsjednikom Izetbegovicem i clanovima bosanskog tima, da zaustavimo Owen-Stoltenberg upravo u Zenevi. Necu ulaziti u detalje, uglavnom, uspjeli smo u nasem naumu u toku ta tri tjedna. Zatim sam na Svjetskom sudu ponovno izlozio slucaj protiv embarga na naoruzavanje RBiH i protiv Owen-Stoltenberga. Proglasio sam ga genocidalnim. Presuda je donesena 13. septembra, 1993., u korist Bosne. Sud se slozio da je Owen-Stoltenberg genocidalan i naredio povlacenje plana. Ali, Svjetski sud ponovno nije donio nikakvu presudu protiv embarga, jer nisam tuzio niti jednu od stalnih clanica SSUN.
Naredni dan, 14. septembra, 1993., susreo sam se u Zenevi sa predsjednikom Izetbegovicem, potpredsjednikom Ejupom Ganicem i ministrom inozemnih poslova Harisom Silajdzicem. Insistirao sam: ¨Gledajte, da skinemo embargo, doista moramo (!) tuziti barem jednu stalnu clanicu SSUN. Britanija je najgora, trazim od Vas odobrenje da je tuzim.¨ Ganic me je totalno podrzao, rekavsi mi da ce to preporuciti i Izetbegovicu. Haris Silajdzic mi je dao podrsku, ali mi je rekao i slijedece: ¨Francis, prodali su nas cijela Evropa i Sjedinjene Drzave. Suvise je kasno da se bilo sta poduzme na Svjetskom sudu.¨ Bilo mi je tesko suprotstaviti mu se. Kad sam se susreo sa Izetbegovicem, upitao me je koliko bi trebalo vremena da se taj posao obavi. Odgovorio sam: ¨Tri tjedna¨. Vratio sam se kuci i cekao sest tjedana na odluku predsjednika Izetbegovica. Pocetkom mjeseca novembra, Muhamed Sacirbey mi je javio da je predsjednik Izetbegovic odobrio tuzbu protiv Britanije, da bi se slomio embargo i zaustavilo nesto sto se zvalo Plan evropske akcije (Holandjani su poslali svog covjeka u Washington; Clinton je od njega trazio da napravi taj plan). Napisao sam izjavu za javnost, koju je Muhamed Sacirbey procitao na press konferenciji u Washington D.C.-u. Izjava je predana i kao oficijelni dokument Generalne Skupstine UN i SSUN: Istovremeno sam je predao i Svjetskom sudu. Poceo sam pripremati tuzbu protiv Velike Britanije, da slomimo embargo. Britanska vlada ce na to reagirati prijetnjom Bosni, da ce zaustaviti sve dostave humanitarne pomoci bosanskom narodu. Tada su Britanci kontrolirali i Aerodrom Sarajevo, zajedno sa Francuzima. Kao sto znate, priblizavala se zima, a mnogo hrane je stizalo preko Aerodroma Sarajevo. Jednostavno receno, Britanci su zaprijetili da ce Bosance do kraja izgladniti, ako ih tuzimo! Uz tu jezivu ucjenu, dodali su i zahtjev o mom uklanjanju sa pozicije, jer su znali da tu strategiju sugeriram vec godinu dana. Znali su da cu, dok god sam advokat Republike BiH na Svjetskom sudu, uciniti sve sto je u ljudskoj moci da ukinem embargo i sprijecim bilo kakvu podjelu i unistenje Republike. Pod ucjenom izgladnjivanja civila i svih ostalih, tuzba protiv Britanije je povucena. Ali, prije nego sto je tuzba povucena, sucima Svjetskog suda sam predao dokument u kojem sam izjavio da nam je Britanija zaprijetila, to jest, da povlacimo tuzbu pod prinudom, te da stoga zadrzavamo pravo da odbacimo ovaj dogovor i tuzimo Britaniju bilo kad u buducnosti. Ta ucjena je oznacila kraj mog formalnog angazmana, ali, kao sto dobro znas, i dalje se radi na savjetovanju bosanske Vlade i ostalim stvarima. Nisam uvrijedjen, jer shvacam da je neko morao otici, i ja sam bio taj. To je politika.

Profesore, izvjesna su lica od strane RBiH bila ovlasteni logisticari, snabdjevaci Armije i Policije RBiH prijeko potrebnim oruzjem, municijom i ostalim vojnim materijalima, u periodu odbrane od agresije i genocida 1992-1995. Oni su transakcije obavljali u vecem broju zemalja. To su bili drzavni sluzbenici, sa ovlastenjima izdanim od strane Predsjednika Predsjednistva RBiH, Glavnog staba Armije RBiH ili cak manjih vojnih formacija i slicno. Kako Vi ocjenjujete njihov lokalni i internacionalni pravni polozaj u svjetlu cinjenice da su pribavljali navedenu opremu u vrijeme embarga nametnutog od strane internacionalnih institucija? Da li oni danas mogu biti progonjeni i da li postoje osnove za takvo sto u Internacionalnom pravu?

BOYLE: Republika BiH je u cijelom tom periodu bila, a i sada jeste, potpisnik Konvencije o genocidu iz 1948. godine. Clan 1 te konvencije kaze da je sveta obaveza sprijeciti genocid. Svi ti bosanski drzavni sluzbenici su ispunjavali tu svetu obavezu - sprjecavali su genocid protiv gradjana RBiH. Oni su cinili isto sto sam pokusavao uciniti i ja, kao bosanski advokat za vrijeme rata. Svi smo zajedno radili na tome da sprijecimo genocid na svaki moguci nacin - naravno, nismo cinili ratne zlocine - a to ukljucuje i nabavku oruzja, municije i ostale opreme za odbranu Republike isto kao i usluge advokata poput mene.

Dakle, pravni kvalitet slucaja logisticara RBiH u potpunosti je podrzan i osiguran Konvencijom o genocidu.

BOYLE: Apsolutno! Oni su izvrsavali svetu obavezu. Ti znas, da nismo djelovali kako smo djelovali - cijela bi Bosna i Hercegovina bila Srebrenica! Ti i ja to dobro znamo. Ponavljam, da nismo radili sve ono sto smo radili, svaki grad u BiH bio bi Srebrenica. Svaki grad u BiH! Svi muskarci i djecaci bi bili pobijeni, sve zene silovane ... to su bili planovi, da nas totalno eliminiraju sa lica zemlje. Jos su preko milion ljudi planirali podvrci ¨etnickom ciscenju¨.

Neke evropske drzave su poslale neke dokumente lokalnoj policiji i sudovima u Sarajevu, u kojima tvrde i, navodno, dokazuju, da su neki sluzbenici RBiH na njihovoj teritoriji kupovali oruzje, municiju i/ili obavljali neke transakcije u tom domenu. Optuzeni su za internacionalni kriminal, neki spominju i kvalifikaciju ¨terorizam¨. Sta mislite o tom problemu u svjetlu cinjenice da su sve te drzave (bilateralno) priznale RBiH 1992. godine?

BOYLE: U cijelom tom periodu je Republika BiH -- prema Clanu 51 Povelje UN i prema Clanu 1 Konvencije o genocidu -- apsolutno imala pravo preko svojih opunomocenika nabavljati oruzje, municiju i sve ostale materijale i potrepstine u cilju odbrane gradjana RBiH od genocida. Ako ima ikakve sumnje u to, godine 1993. sam, kao sto sam u ovom razgovoru objasnio, na Svjetskom sudu to dokazao i Sud je totalnom vecinom presudio u nasu korist na dan 8. aprila, 1993., a zatim ponovno 13. septembra iste godine. U Bosni se odvijao - genocid! Imali su potpuno pravo da zaustave ovaj genocid. Jedini kriminalci su one vlade u Evropi, kao i Vlada Sjedinjenih Drzava, koji su nametnuli genocidalni embargo na naoruzavanje RBiH, to jest, njene Armije i Policije. Prema Konvenciji o genocidu, oni su pomagali i podrzavali (aiding and abetting) genocid. Razlog zbog kojeg nisam predlagao tuzbu protiv Clintonove administracije, je nada da cemo na njega uticati ka promjeni stava. Stoga, ako iz Evrope stizu neki dokumenti u Bosnu u cilju inkriminiranja logisticara i opunomocenika RBiH, mozemo im sa sigurnoscu odgovoriti da su evropske vlade kriminalci, a ne ti spasioci bosanskog naroda.

Dozvolite da podsjetim citaoce da logisticari RBiH ipak mogu i trebaju snositi krivicnu odgovornosti na lokalnom nivou, ako su u transakcijama ostvarivali licnu dobit i slicno. Drugo, bi li pobjeda protiv SRJ na Svjetskom sudu odbacila optuzbe o nelegalnosti, pa cak i ¨teroristickom¨ djelovanju branilaca gradjana izlozenih genocidu?

BOYLE: Da. I zato ce, ako se Tuzba odbaci, historija biti pisana drugacije. Svako ce reci da je bio u pitanju samo gradjanski rat, da su sve strane krive za ratne zlocine i genocid. Tada ce svako ko je branio Republiku, dakle i Armija RBiH koju su oformili ljudi poput generala Sefera Halilovica, biti smatran kriminalcem. Bit ce u jednakoj poziciji kao i Milosevic, Seselj, i ostatak njih. Kao sto se zna, nacionalisti i dalje vladaju Beogradom i zele anektirati Republiku Srpsku. Nacionalisti su na vlasti u RS i nastavljaju unistavati drzavu Bosnu i Hercegovinu. To je neupitno. Pogledajte samo izjave koje su u predizbornoj kampanji davali DJindjic i Kostunica. Moramo se drzati Tuzbe protiv SRJ. Mora se izaci na sud. Iako je sve bilo spremno jos marta 1999. godine, iako sam tada trazio da izadjemo na sudjenje i ostvarimo konacnu pobjedu te godine -- iz meni je nepoznatih razloga Muhamed Sacirbey odbio traziti presudu pred Svjetskim sudom. Time je spasio Beograd i ujedno mu pruzio ovu sansu da ukine tuzbu, o cemu se rasprava odrzava kroz nekoliko dana. Bosna na toj raspravi mora pobjediti. Poslije toga treba traziti sudjenje. To se mora dati na znanje Evropi i Sjedinjenim Drzavama. To je jedina nada da ce Bosna i Hercegovina prezivjeti kao drzava. Gledajte samo g. Ashdowna. Podrzavao nas je za vrijeme rata, ali, vidite, sada odjednom govori da je on vlast u Bosni i da moze raditi sta god zazeli. Nadao sam se da ce nam pomoci, ali mi sada mozemo samo nagadjati sto ce on doista uciniti. Stoga ovom Tuzbom mozemo pokazati efektnu neovisnost na internacionalnoj sceni i donekle podriti genocidom stvorenu mini-drzavu, Republiku Srpsku.

Cijenjeni Profesore, 1992.-2002., deset godina lavovske borbe, uz neopisive tegobe i prepreke (proteklih su mi pet godina bile teze nego rat). Toliko dokumenata, intervencija, povezivanja, dolara pro bono (poklonjenog) vremena. Hiljade dana i noci uz kompjuter, elektronske komunikacije. Da li je sve bilo uzalud?! Zrtve genocida zahtjevaju satisfakciju na Svjetskom sudu, vjeruju Vam i zele Vas formalni comeback u tim pravnika -- iako nas, dobro znam, niti jedan dan niste napustili. Biste li prihvatili poziv (ako u Sarajevu savladamo prepreke koje nam vec godinama stoje na putu)?

BOYLE: Moramo sagledati sastav nove vlasti u Sarajevu. Sve je bilo spremno jos marta 1999. godine, imali smo pobjedu gotovo u rukama - a vidite sta se dogodilo! Ipak, i dalje se borimo. Ako izdrzimo, Bosna pobjedjuje. Moj stav je kristalno jasan - bio sam i ostao spreman pomoci Bosni, jos od decembra 1992. godine.

Kraj?

[ NAZAD ]