U IME BUDUCNOSTI:
APRIL IM NECU HALALITI

Možda bih ja i halalio, ali nemam kome! Niko ne traži oprost. Niko ne priznaje greške. A zašto je to tako? Zato što je Republika Srpska prirodni, autohtoni ambijent u kome se slobodno možeš, možda i najslobodnije na svijetu, osjecati zlocincem. Vlast te štiti, ideologija te štiti, akademska zajednica nece progovoriti, mediji ce šutjeti...
Piše: Mehmed PARGAN

Opet taj 8. april. Iz godine u godinu sve upornije pokušavam da preskocim taj dan u kalendaru, ali, po pravilu, na taj datum dodem s posla kuci prije vremena i preležim ga. Potpuno bolestan. Nemocan. Beskoristan.
Sve do toga dana, te, vec davne, 1992. godine, imao sam neku vjeru, nadu, zapravo ocekivao sam da ce iz moje generacije sudbinu nadvladati oni stihovi, koje sam kao djecak, u trecem razredu osnovne škole Grbavci, u Orahovcu kod Zvornika, recitovao na školskoj priredbi. Sjecam se, bila je to pjesma „Stupaj, slavne zastave razvij...“, u kojoj pjesnik izgovara nadu da „nikada više niknuti nece, koljacko sjeme iz tame“. Još se sjecam tih aplauza i uciteljice Stane Stanojevic, pokoj joj duši, i mog kasnijeg nastavnika srpsko-hrvatskog jezika, Crnogorca Radoslava Dulovica, koji je bio sretan što ce vec nagodinu dobiti u prvi razred takvog recitatora, koji je još pri tome na tragu Revolucije.
''Koljacko sjeme iz tame''
Mnogo je godina prošlo i eto, danas dok ležim bolestan kod kuce, bolestan od toga 8. aprila, odlucan da necu citati novine i ici na obilježavanja datuma iz te bliske povijesti koji bi me mogli vratiti mojim porazima, tugama i izdajama, dobijem link na jedan video u kojem zašticeni svjedok na sudenju u Hagu, vojnik iz streljackog voda Vojske Republike Srpske, sada identificiran sa brojem 101, govori o djetetu koje se nakon paljbe po vezanim civilima pridiglo i izašlo iz gomile ljudskog mesa na stratištu u naselju Orahovac. Desilo se to netom poslije strijeljanja, samo nekoliko trenutka, dok se još barut mirisom miješao sa mirisima svježeg ljudskog mesa. Sada o tome govori srpski vojnik, pripadnik Vojske Republike Srpske, koja je tu – to je jasno – branila srpske interese. Prije nego su izvedeni na strijeljanje, civili su autobusima dovezeni, a potom onako vezani kundacima ugurani u fiskulturnu salu u osnovnoj školi u Orahovcu. Nakon toga su strijeljani.
Još zamišljam ta krvava i oznojena tijela u koja se do kosti urezivala žica, kojom su vezani. Vreli je julski dan 1995. U zraku iznad njih je odzvanjalo moje recitovanje „nikada više niknuti nece, koljacko sjeme iz tame“. Nekoliko sati poslije, kada su bagerima rupe iskopane, oni su odvedeni. I, nikome ništa, toliko godina poslije. Da, da ne zaboravim: sada se to mjesto zove Ora'ovac, a piše se bez apostrofa. Jer, u tom nacionalistickom, mrzilackom ludilu, cak i apostrof ukazuje da je tu bilo mjesto znaku H, koji je srpske nacionalisticke jezikoslovce podsjecao na Muslimane, pa su ga izbrisali odlukom opcinske Skupštine o promjeni imena.

Izmedu dva Vuka
Šteta, da su više citali a manje mrzili, znali bi da je glas H u naš jezik uveo Vuk. Znaju li ustvari ko je bio Vuk? U izboru izmedu dva Karadžica, nažalost, zadnjih godina je izabran Radovan. Da su izabrali Vuka znali bi da je korijen rijeci Orahovac – orah, drvo koje raste na svakom koraku u ovim krajevima. I da se H ne može ni u kojoj jezickoj promjeni brisati!!! Sada, korijen rijeci Oraovac je orao, a niko ne pamti da je ikada ovdje bilo orlova. Osim, naravno onih Belih, iz Beograda! Tog aprila 1992.
Prije dvadeset i dvije godine, na današnji dan,u Zvorniku je naoružana i divlja rulja, sa oružjem JNA, podrškom SDS-a, Arkanovih tigrova, Žutih osa i drugih, krenula ubijati civile. U Beogradu je sudeno srpskim vojnicima koji su nabijali na kolac civila u naselju Divic. I osudeni su. Da, nabijali su na kolac, još samo prije 22 godine.
Imamo zadnjih godina tendenciju ubjedivanja da to nije bilo baš tako, i kamo srece da nije bilo tako, ali šta cemo sada kada jeste. Sada necu dozvoliti da te žrtve neko pljuje. Svaki put kada se vozim prema Zvorniku, pogledam u nišane ubijenih civila, u Memicima kod Kalesije. Nekada s pocetka ovoga stoljeca, kada se tražilo mjesto za ukop onih koji su pronadeni u masovnim grobnicama, cak ni mezarima srpske vlasti nisu dozvolile da se vrate svojim kucama. Bavim se pisanjem i znam da je taj zlocin u Zvorniku bio strašan, ali tek prošle godine sam imao priliku vidjeti zvanicno kompletiran spisak ubijenih bošnjackih civila Zvornika: 2.005 osoba!!!
U tome aprilu 1992. godine, morao sam izaci iz roditeljske kuce u Glumini, iz svoga Zvornika. Ubijeno mi je samo u aprilu, maju i junu oko 150 bližih i daljih rodaka. Još uvijek tragamo za kostima nekoliko njih. Kada su zarobljeni i strijeljani niko od njih nije nosio pušku – cak ni nož.!!! Kosti su nekima nalažene u tri masovne grobnice. Ko je kopao te masovne grobnice? Ko ih je premještao? Ko je skrivao te masovne grobnice? Ko ih je punio? Svih ovih godina je to potpuno jasno – vlasti Republike Srpske!!! Karadžic je otišao ali se odnos prema ratnom zlocinu, razbijanju zemlje Bosne i Hercegovine, sprjecavanju isljedivanja zlocina i baštinjenja ideologije zlocina, nije promijenio. Republika Srpska postala je rezervat u kome se kriju zlocinci i cuva ideologija zlocina za neka nova vremena. Ne umanjujem patnje, tuge i trpnje onih koji su preživjeli zlocine na teritoriji pod kontrolom Armije BiH, ali moram kazati, toliko godina poslije, da su ti zlocini bili pojedinacni – lokalno situirani, da se sistem ogradio od njih i da ih nije podržavao. Te da su u vecini slucajeva kažnjeni, a tamo gdje nisu, treba ih kazniti i jedino je to ispravan put!

Bijele košulje
Godinama se susrecem sa dragim ljudima raznih vjera i nacija, smatrajuci da je covjek dostojan življenja na ovom svijetu u ovome vremenu ako je sposoban da nadraste sirove strasti nacionalizma, pohlepe i pohote. I pitali su me neki zašto se vracam ovoj temi, zašto moram da se vracam u prošlost – mi moramo ici naprijed. Nisam im odgovarao, vjerujuci da nema potrebe ljudima pojašnjavati svoje stavove i odluke, niti im se pravdati, jer slijep nece progledati, ako se ja pravdam i objašnjavam. Ali ovdje moram. Zapravo, treba odgovoriti, jer, sada, dvadeset i dvije godine poslije, kada znam da su umjesto kuca mojih prijatelja, oko moga grada, danas humke, ja imam obavezu da kažem, zašto se vracam u prošlost i stalno podsjecam na ono što se desilo. Evo, molim Boga da me ne ophrve strast, ali moram kazati zašto im necu halaliti!!!
Zato što je danas 8. april, a 8. aprila je krenulo ubijanje 2.005 civila Bošnjaka u Zvorniku! A onda u Bratuncu, Brckom, Prijedoru... To im necu halaliti.
Mog prijatelja Nedžada Halilovica, ubijenog na ulici grada u kome je odrastao. Nikada im to necu halaliti, a ni onima koji nisu digli glas protiv toga, a trebali su. Morali su. Nema halala! Zato što je strijeljano mojih 150 rodaka, povedenih na Bijeli Potok u bijelim košuljama i sakoima, kao da su pošli na put, kao kada su polazili, namirisani i dotjerani na gradevinu u Beograd, a nekoliko sati poslije, ti ponosni zidari, armiraci i tesari obuku prljava radna odijela i rade, krvavih žuljeva, da bi donijeli hljeb u sirotu Bosnu. Nisu nikome dužni, a uprljana su im odijela krvlju! To zlikovcima necu halaliti!
Zato što su ukrali mojih dvadeset dvije godine, i moje snove! To im necu halaliti!

Ukrali su slovo H
Zato što su ukrali slovo H iz Orahovca, a onda u njemu strijeljali hiljadu civila iz Srebrenice! Što su pocinili genocid kakav se ne pamti! Ni to im necu halaliti!
Zato što su napravili više masovnih grobnica za cetiri godine, nego svi narodi svijeta zajedno u zadnjh pedeset godina prošloga stoljeca! To im ne mogu halaliti!
Zato što su napravili zlocinacku administrativnu jedinicu Republika Srpska, da bi sacuvali rezultate zlocina i nastavili ideologiju zlocina! Da bi ocuvali rezultate genocida, etnickog cišcenja i ratnih zlocina. To im svijet ne smije halaliti, a ja svakako necu!
Hiljadu dana opsade Sarajeva! Opsadu Srebrenice! Opsadu Goražda! Opsadu Bihaca! Da živim hiljadu godina, nikada im to ne mogu halaliti!
Zato što su nas poceli ubjedivati da smo svi isti i da smo svi cinili zlocine. Odricem se onih koji su u moje ime pocinili zlocine! I kažem, nismo isti jer sam ja glasno i prije, i sada, bio protiv zlocinaca, a moje kolege, prijatelji i poznanici, u toj Republici Srpskoj – nisu. Ni jednom zlocincu necu halaliti. A ni onima koji su trebali dici svoj glas protiv zlocina, a nisu. Sada se pravdaju ubjedujuci same sebe, pa i nas da smo svi pocinili iste zlocine. A svi znamo gdje u Evropi jedino uspijevaju masovne grobnice – u Republici Srpskoj. Zato joj necu halaliti, cak ni postojanje!
Zato što ima krsnu slavu a ja sam musliman! I onda mi kažu da sam ravnopravan, da se mogu vratiti i da je ta republika i naša, pored toga što je srpska. Nema veze, ionako im necu halaliti. Ni Batkovic, ni Keraterm, ni Kazane, ni Kravicu, ni Heliodrom, ni Luku, ni Stupni Do, ni Ahmice, ni Stari Most, niti bilo koji zlocin, bilo kome, na bilo kojoj strani...
Zato što srecem ljude, koji imaju hrabrosti da se zovu mojim prijateljima, koji kažu – pa neka se odvoje ovi iz RS, bit ce nam lakše bez njih – ni njima (tim koji kažu da su prijatelji, a ni svima drugima koji žele da pocjepaju moju zemlju koja je 800 godina mogla biti mjesto suživota) nikada necu halaliti!

Gdje su Srbi?
Mnogo je toga još, zbog cega im necu halaliti, a ostavljam i vama svima, koji ne biste progovorili danas da nekako niste nabasali na ovaj tekst, da ovaj spisak proširite. Znam da smo svi godinama pravili svoje spiskove, na bilo kojoj strani da bili. Ali, spiskovima se ne dobija mir, ni zemlja, ni buducnost. Dobija se razgovorom, tolerancijom i suživotom. Ali ne tolerancijom prema zlocincima! Ko je ubio civile u Orahovcu. Ko je iskopao jame za njih? Ko je to gledao? Ko je jame otkopao i prenio kosti? Ko je to gledao? Ko je kosti sakrio u nove jame? Ko je iskopao te jame? Ko ih je opet otkopao? Ko je to gledao?
Gdje su Srbi? Uporno godinama želim (do)kazati da zlocin nije kolektivna kategorija. Ali, gdje su oni što su gledali? Gdje su oni koji su pucali? Gdje su oni koji su kopali i otkopavali? Kada ce da govore? Na samrti? Tražeci našega halala?
Mada, cesto razmišljam o tome, onako kada dodem popodne kuci i želim odmoriti, pa proucim Fatihu ubijenim rodacima... Možda bih ja i halalio, ali nemam kome! Niko ne traži oprost. Niko ne priznaje greške. A zašto je to tako? Zato što je Republika Srpska prirodni, autohtoni ambijent u kome se slobodno možeš, možda i najslobodnije na svijetu, osjecati zlocincem. Vlast te štiti, ideologija te štiti, akademska zajednica nece progovoriti, mediji ce šutjeti... A žrtve ionako ne mogu progovoriti.
Sutra ujutro, bit ce 9. april, a zlocinacka mašinerija, nažalost, nastavit ce svoj medunarodni napor da dokaže da ima pravo na samopredjeljenje do otcjepljenja. Režim jednog entiteta države Bosne i Hercegovine, nastalog na zlocinu i genocidu, ubjedivat ce kršcansku Evropu da je Republika Srpska posljednji bastion kršcanstva, najodgovorniji za sprjecavanje širenja islama ka Zapadu. Dokazivat ce da su zlocini Sarajeva skrivani godinama, a ustvari svi smo isti i svi smo cinili zlocine. I još pride, ubijedit ce Evropu kako samo Srbe osuduje taj sud u Hagu! Da je red da se kazne islamisti, koji bi bili militantni i opasni po Evropu da ih Srbi nisu prorijedili.
I, onda pitaju, zašto sud u Hagu optužuje i osuduje Srbe?
Jednostavno, zato što su masovne grobnice tamo gdje je bila Vojska Republike Srpske! I zato, što još sa toga prostora nema glasa koji osuduje te zlocine!!!
(Bportal.ba)

[ NAZAD ]