Ponekad vijesti iz Domovine i zavicaja kasne, ali su za nas, koji smo ovamo daleko, ipak vijesti i one izazivaju nasu pozornost i ljudske reakcije. Pogotovo ako se radi o vijestima koje smo u neka druga vremena prepoznavali po crnom floru na telegramima. Kada ode u vjecnost neka draga nam licnost, nikada nije kasno za sjecanja i rijeci zahvale.
Helem, ovih dana mi se javio doajen banjaluckog novinarstva i publicistike Aleksander Aco Ravlic i izmedju ostalog pise o svojoj prednovogodisnjoj posjeti nasem gradu. Tim povodom je imao nekih problema s nogom i jadao se rijecima: Da barem Dragan Zizic - Ziza nije pokopan desetak dana prije, siguran sam da bi mi pomogao svojim cudotvornim rukama i znanjem....
Eto, tako ja saznadoh da nas je napustio nas dobri Ziza. Iako nije rodjen u nasem gradu, srastao je s njim. Decenijama je bio fizioterapeut FK "Borac" i njega se moze vidjeti na vec pozutjelim crno-bijelim fotografijama tog banjaluckom sportskog kolektiva. Mijenjali su se treneri, uprave i generacije i generacije nogometasa "Borca", ali je ostajao Ziza. Kao ziva legenda i zastitni znak kluba. Cak i onda kada je posao u klubu predao drugome, on bi uvijek bio tu da pomogne njemu i nogometasima. Prakticno ili savjetom, svejedno. Iako je bio maser "Borca", njemu su u ambulantu Sportke medicine pri KMC Banja Luka dolazili nogometasi i drugi sportisti iz cijele Bosanske Krajine. Buduci da sam 17 godina radio u zdravstvu, bio sam mu blizak po toj liniji. Imao sam prilike da se uvjerim koliko je bio omiljen kod svih sportsa, ne samo iz Banja Luke, vec cijele Regije. Njemu se ulazilo "bez kucanja". Takodjer, ordinacija prof. Dragana Zizica je bila jedna od onih u koju se islo bez kesa ili koverti u rukama. U gradu, kada bi ga sreo neko od sportasa i ljudi koji to nisu bili, te pozdravljajuci ga, pozalio se na fizijatrijske tegobe, on bi mu dao savjet na licu mjesta ili rekao: Dodji kod mene u ambulantu, sredit cemo to.
Naviru i sjecanja i o mojim iskustvima s njim. Kasnih sedamdesetih, dok sam sjedio s njim u ambulanti, pisao je telegram-cestitku treneru FK "Rudar" iz Ljubije Radoslavu Zubanovicu, u povodu ulaska u Drugu ligu tog kluba. Zamolio me da mu pomognem da ga srocimo sto efektnije, sto sam, naravno, i ucinio. Poslije toga me je redovno oslovljavao sa: Urednice! Kao da je intuitivno predskazao moj slatki/opori hobby koji ce me zarobiti od devedesete na ovamo. Pomogao je i meni, te mojim rahmetli roditeljima. Ali, nikad necu zaboraviti detalj kada sam se 10. novembra 1981. probudio poslije operacije meniskusa u Trapistima i kada mi se medicinska sestra, jos uvijek osamucenom, noseci nesto u ruci, obratila rijecima: Zvao je telefonom Ziza, pitao kako je protekla operacija, te rekao da vam donesem led da ga odmah stavite na operirano koljeno...
Ovim kratkim prisjecanjima na ljudinu Dragana Zizica niska njegovih dobrih djela je samo naceta. Mnogo, veoma mnogo je ostalo u memorijama nas, koji smo ga poznavali i zbog kojih je po dobru obiljezio vrijeme i prostor gdje je proveo najveci dio svoga ovozemaljskog zivota.

Ostaje jos da se kaze: Hvala ti, Ziza, za cojstvo koje si nam podario!

Bedrudin GUSIC