Parkic nase mladosti
Ispricati pricu o Parkicu, njegovoj historiji, znacaju i ljepoti mogu samo oni sretnici koji su zivjeli do 1969 godine u strogom centru Banja Luke tacnije Maslesinoj (Gospodska), Visnjicevoj, Pelagicevoj, Kidricevoj, Gajevoj i posebno Marticevoj jer se raja iz Parkica poistovjecivala sa tom ulicom i nazivala sebe "Marticevcima". Naravno banjalucki "Marticevci" nisu u nikakvom srodstvu sa zloglasnim kninskim medjutim ipak imaju nesto zajednicko. Naime i jedni i drugi vise ne zive u svom gradu (selu). Parkic sezdesetih je izgledao prekrasno sa svojim zelenim lijepo uredenim povrsinama koje su ukrasavali cvjetni motivi, ljuljacke, ringispili i drvene klupe. Vec u aprilu i maju sa mnogobrojnih stabala raznovrsnog voca, sirio se zamaman miris behara iz obliznjih dvorista i samog parkica, voca koje nikad nije moglo sazrijeti do kraja zahvaljujuci nama, nestrpljivoj djeci. Koliko puta smo dobili batina zbog popovih krusaka, Salamunickinih kajsija i Hadziceve tresnje. Ko se od nas ne sjeca strasnog "prvoborca" Pere koji je sa svojom pravom opasnom prackom proganjao nas djecu u ime zastite okolisa i osobnog tretiranja reda i zakona.

ing. Vlado Bojer
prof..Danial Gusic - Cincar
fil.fak Zeljko Salamunic
labor. Mirsad Filipovic
(dvoriste u Marticevoj 1961.)

Poslije nekoliko razbijenih djecijih glava taj monstrum je penzionisan. Najvaznija stvar koja se desavala u parkicu svakako je nogomet. Igralo se od jutra do mraka, mala raja, srednja raja i na kraju velika raja. Mi iz male raje dohvacali smo lopte starijima, upijali njihove majstorske finte i mastali o Borcu, BSK-u ili Naprijedu. Nasi idoli bili su Kuhar, Saud, Cincar, Vidoni, Muna, Fare. Pravih fudbalskih lopti bilo je rijetkost vidjeti i one su se krpile kod obliznjih sustera nebrojeno puta. Cesto smo u nedostatku koznog fudbala morali igrati sa gumenim "Borovo" loptama koje su odskakale po nekoliko metara u vis a probijale se svakodnevno. A kad prelete preko zidane ograde u Salajevo dvoriste vracale su se vrlo brzo nazad izbusene za kaznu. Oplakivali smo svaku nasu poderanu loptu i jedina utjeha je bila nasa mala osveta koja se sastojala u tome da mu kasno nocu oberemo njegove jabuke na koje je bio posebno ponosan. Tene su bile privilegija djece iz bogatijih porodica obicno oficirskih, a mi ostali igrali smo bosi. Skupljale su se slicice zivotinjskog carstva te poznatih fudbalera. Klikeri su bili neizbjezni, a igralo se i blize. U parkicu sakriveni od znatizeljnih pogleda upraznjavali smo tombolu, poklapu i anjc u sitne pare a po dojavama su nas znali iznenaditi lokalni milicioneri Mitar, Cusljo i Srecko Munja. Mi mladi smo pili koktu, bozu i spricer, a oni malo stariji vino i pivo. Navecer se sviralo i pjevalo uz gitare poznate nase slagere, talijanske kancone, mexikanske balade a onda pojavom Beatlesa dolazi do transformacije mladih u ponasanju, modi i izgledu uprkos zestokom protivljenju nasih roditelja a posebno ucitelja. Pocela se pustati duza kosa, nositi, uske hlace i slusati Radio Luxemburg. Djevojke nose minice i slobodnije bluze sa cvijetnim motivima. Dolaze prvi gramofoni, Meteori sviraju u KAB-u, igranke su sve popularnije, Semara je glavni. Sport i muzika postaju zastitni znak parkica sto je i razumljivo kad se uzme u obzir strateski centralni polozaj parkica. Naime na udaljenosti od samo nekoliko stotina metara imali smo Narodno i djecje pozoriste, cetiri bioskopa Palas, Kozaru, Rudi Cajavec i dom JNA, fudbalski i rukometni stadion, gradsku streljanu, KAB i bastu sljezove boje. Imali smo i cetiri vinska podruma, Mujinu cevapcinicu, Zoru, Aleksinac, Mostar, Kabare i hotel Bosnu. Jeli smo strudlu od maka i oraha u pekarinom kiosku, kifle kod Insanica, kokos salame kod Ninona, burek sa kiselim mlijekom u Kozari, cevape kod Muje. Senzacija su bile prve zvakace gume, rum plocice i pojava prvog Ledo kioska sa sladoledom na stapicu koji se nalazio kod Pelagicevog spomenika u nasem parkicu... Biciklisticke kao i trke motora su tradicionalno odrzavane svake godine bas u nasim ulicama koje su okruzivale parkic. Stariji se sjecaju atraktivnih maskembala i parada. Hocu da kazem da se kulturni i sportski zivot odvijao intezivno bas u to doba zlatnih sezdesetih. U bastama Kab-a, doma JNA i Pedagoske akademije slusali smo i gledali Indexe, Crvene Koralje, Robote, Elipse itd. Cesti gosti su bili Arsen, Ibrica, gledali smo pjesmu ljeta isli na utakmice, kupali se na Vrbasu, Suturliji i Vrbanji. Slusali majstore sevdalinki u basti hotela Bosna Zaima, Himzu, Safeta, Bebu, Zehru a popularan je bio i Toma Zdravkovic.


Adil, Arif, Cevap, Mico, Mirso: 1959. god.

Nije ni cudo da je parkic iznjedrio vrhunske umjetnike, sportiste i muzicare. Spomenut cu samo neke. Berberi, Gusici, Insanici, Bojeri, Prohaske, Danisi, Jurici, Jamakovic, Res, Mica, Bahtijarevici itd. One koje nisam spomenuo neka oproste, jer tesko se sjetiti svih a prostora je malo. Niko od parkicke djece nije ostao bez zanata, skole ili fakulteta i mnogi su se dobro snasli u zivotu. Sjecanja naviru, sjecanja na parkicku bosonogu djecu, njihove poderane hlace, dozivanje briznih roditelja za rucak ili polazak u skolu jer je nasa osnovna skola "Mirko Visnjic" radila i popodne. Kasnih sezdesetih sa Misom Zamolom Bambusom nazalost stigla je prvi put i droga u parkic i nas grad ali na srecu nije uzela maha medu rajom u parkicu. Popularnije su ipak bile cigarete koje su se tad prodavale na komad i krisom pusile. Ko se od nas ne sjeca Atifovog bunara na sred parkica dubokog 13 metara kojeg smo zatrpali jedne tople ljetne veceri neumorno dovlaceci sljunak sa banjaluckog polja, bunara koji nam je smetao na nasim vaznim utakmicama. Atif se nije mnogo bunio jer je volio nogomet i mi smo sa paznjom slusali njegove price o fudbalskom majstorstvu Ice Hitreca i Bajde Vukasa koji su sluzili vojni rok u nasem gradu. Gdje su danas djeca iz parkica? Rasuta su po svijetu ne svojom voljom i bez sanse da se opet sastanu. Kuhar je u Australiji, Bojeri u Americi, Gusici u Hrvatskoj, mnogi su u Evropi. Bambus i Casko su umrli veoma mladi, Crni je poginuo u ratu, sta je sa Arifom, Facom, Vidom, Ikom, Cevapom. Tesko ih je sve pronaci. Ostale su samo uspomene, pokoja izbljedela crnobijela slika i price o nasem sretnom djetinjstvu. Nestankom parkica pocela je i nestajati Banja Luka onakva kakvu smo je voljeli i pamtili. Mnogi banjalucki nostalgicari medu kojima i ja smatraju 1969 presudnom godinom u novijoj istoriji naseg grada jer je oktobarski zemljotres promjenio vrlo brzo etnicku i kulturolosku strukturu Banja Luke. Od jednog pitomog urbanog sjedista Bosanske Krajine sa mnogo kulturnih, sportskih i drustvenih objekata najezdom dosljaka sa okolnih brda grad se preobrazavao u jedno veliko selo. Stihijskom gradnjom betonskih naselja u gradskim predgradima, rusenjem a ne obnavljanjem mnogih znacajnih objekata, udvostrucenim brojem stanovnika u kratkom periodu Banja Luka je polako ali sigurno gubila svoj sjaj i ljepotu. Dosljaci su vrlo brzo dali do znanja koliko im je stalo do kulture jer dolazeci na vlast njima nase divne aleje postadose urbanisticka smetnja a mnoga znacajna mjesta su nestala sa lica zemlje. Jedno od takvih nazalost bio je i nas parkic, a umjesto njih pocela su nicati vasarska zdanja tipa robne kuce "Zenit" npr. Nase stare kuce su zjapile ruzne i zapustene prepustene zaboravu, a svi bagremi, lipe i mnoge vocke koje su krasile nasa dvorista su posjecene. Na udaljenosti od samo stotinjak metara od skupstinske zgrade ostalo je siblje,grmlje i smece da trideset godina podsjeca na nemar i javasluk tadasnje vlasti. Ubrzanom gradnjom stanova pod svaku cijenu te njihovom dodjelom najcesce seoskoj novopridosloj populaciji koja je vec imala kuce u svojim selima ili novopridoslicama "od" Drvara, Grahova, Lusci Palanke itd mijenjala se i etnicka slika gradskog stanovnistva pa je po popisu iz 1991 bilo duplo vise stanovnika srpske nacionalnosti nego li hrvatske i bosnjacke. Drustvena i ekonomska ulaganja za razvoj starih banjaluckih naselja Seher, Novoselija, Vrbanja, Zaluzani, Malta su bila minimalna ili nikakva. Sva ta politika je svoju kulminaciju dostigla devedesetih, a konacni rezultat je bio zatiranje svega sto mirise i podsjeca na gradsko. Danasnja Banja Luka je izgubljena u prostoru i vremenu, bez svojih domicilnih gradana, bez svoga sjaja i ljepote.


Aco Poharska, Vlado, Nino, Lorka, Mirso, Rasema: 1962.

Danas u njoj zive, vecinom provincijalci, psi lutalice i izbjeglice koji cesto u svom jadu i bijedi zaviruju u kontejnere trazeci tamo odgovore za svoje bioloske potrebe. A sve je pocelo zemljotresom i dolaskom onih koji Banja Luku nikad nisu ni voljeli. Nema vise teferica, ne cuju se gitare, nema sevdalinke. Ne mirisu lipe. Pricu o parkicu mogao je napisati svako od nas, a slicnih se moglo napisati i o drugim djelovima grada, Cairama, Mejdanu, Hisetima, Rosuljama, Seheru, Vrbanji, Malti. Nazalost nasa naselja i ulice su dobile nova imena, imena srpskih junaka koji Banja Luku vidjeli nikad nisu a kamoli utjecali na njen razvoj. Banja Luka ne moze vise zablistati svojim sjajem sve dok se u nju ne vrate njeni prijeratni stanovnici bez obzira koje nacionalnosti i vjere. Jer grad uz objekte cine i ljudi, ljudi koji gradu daju osobenost i toplinu, udahnjuju kulturu i vedrinu. Danasnji stanovnici, cast rijetkim izuzetcima to ne mogu jer su strano tijelo, bez osjecaja privrzenosti za sredinu u kojoj zive. Medutim bojim se da je za mnoge Banjalucane nas grad zavrsena prica i da se u njega nazalost mnogi nikad nece vratiti. Ostaju samo uspomene i nada da se otrgnemo zaboravu koji sve vise postaje stvarnost.

Mirsad Filipovic
Fra Grge Martica 17
Banja Luka / Bosna i Hercegovina


nazad


design by mir@lem
© 2000 BH Media
All Rights Reserved.