2012: Komentari i Amnalize

Šta je Banjaluci danas 22. april?


 

Danas se na Dan grada, nekadašnji Dan oslobodenja, antifašisticki heroji u Banjaluci spominju selektivno. Rezultat je ovo politike uprave grada, koja se sve do danas drži etnicih matrica osmišljenih pocetkom 90-ih.

„Jako dobro pamtim kako smo 22. april slavili prije ovog posljednjeg rata. Skupili bismo se ispred škole Kasim Hadžic, ulicom Nurije Pozderca bismo prošetali do kafane Alibaba, a onda putem Banjaluckog partizanskog odreda krenuli na brdo Šehitluke, gdje se roštiljalo i gdje se uz gitaru pjevalo i veselilo do kasno u noc“, pocinje svoj osvrt na 22. april dugogodišnji banjalucki novinar Mišo Vidovic i objašnjava kako pri tome svjesno navodi tacna imena onih koji su u Banjaluci nakon Drugog svjetskog rata dali ime njegovoj školi i ulicama njegovog djetinjstva, jer je upravo te ljude danas u Banjaluci na proslavama 22. aprila nepoželjno pominjati. „Nekada se 22. april obilježavao u ime svih onih koji su ovaj grad oslobodili fašizma, bez obzira na njihovu etnicku pripadnost, a danas se ta cast odaje selektivno. A po meni je bez pameti da se nešto naziva antifašizmom, a da svoje heroje bira po nacionalnoj pripadnosti“, kaže Vidovic.

U cast antifašisticke borbe

Dr Armina GalijasDr. Armina Galijaš doktorsku disertaciju je odbranila na beckom univerzitetu Ono što je Banjaluci nekada bio Dan oslobodenja od fašizma danas se obilježava kao Dan grada, pa iako je time uprava grada na izvjestan nacin i formalno odstupila od antifašistickog karaktera ove proslave kakav je on bio nakon Drugog svjetskog rata, 22. april i dalje se spominje u cast antifašisticke borbe. Nasljede je, medutim, devedesetih godina prošloga vijeka da se to radi selektivno, kaže i historicarka sa Univerziteta u Gracu, Dr. Armina Galijaš. „Etnicke matrice koje su bacene na društvo 90-tih su takve da same po sebi pojednostavljuju razmišljanje i sve pojašnjavaju na bazi etnickog. Sve je etnicki definisano - okolina, kultura, pa tako i taj današnji Dan grada. Tu se i dalje prica o borbi, o antifašistickoj tradiciji, ali ne o borbi naših naroda, nego o borbi našeg srpskog naroda. Tako cete danas u Banjaluci naci ulice narodnih heroja koji su bili Srbi, ali necete naci neke koji su bili Bošnjaci ili Hrvati. Sve se svodi na etnicku komponentu, kako u Banjaluci tako i u drugim novonastalim monoetnickim sredinama“, kaže Galijaš.

Galijaš je radeci na svojoj doktorskoj disertaciji, koja je u meduvremenu objavljena na njemackom jeziku, analizirala historijski period u kojem je spomenuta etnicka matrica „raširena i bacena na narod poput ribarske mreže“. Publikacija pod naslovom „Eine bosnische Stadt im Zeichen des Krieges – Ethnopolitik und Alltag in Banjauka 1990 – 1995“ daje sliku transformacije jednog društva, koja se u Banjaluci - od multietnickog grada u kojem se nadprosjecno puno ljudi izjašnjava kao Jugosloveni, do etnicki homogene sredine - desila fascinantno brzo. Predmet njene analize bile su i metode kojima se tadašnja politicka vlast služila pri etnickoj homogenizaciji društva, takozvani urbicid, pozicioniranje vjerskih zajednica, te zakoni koji su u tom periodu donešeni.

Sve po etnickom kljucu

Publikacija o ratnim godinama u Banjaluci ceka prevod na zvanicne jezike u BiH

„Kada npr. uzmemo poznate zakone o nivelizaciji radnih mjesta i racionalizaciji stambenog prostora, koji su izglasani još dok je postojala Autonomna regija Krajina sa Radoslavom Brdaninom na celu, to je znacilo otpuštanje nepodobnih i njihovo protjerivanje, te izbacivanje iz stanova i kuca. Kada pratite ovu nivelizaciju radnih mjesta, u pocetku su cilj svi oni koji ne podržavaju srpsku etnicku politiku. Ta etnicka komponenta u tom trenutku još uvijek nije toliko izražena. Znaci da neki direktor koji je Srbin, a koji nije u SDS-u, takode nije podoban. I tu se vidi kako se to društvo mijenja. Znaci, moramo najprije da istjeramo sve one koji ne razmišljaju etnicki nacionalno onako kako mi to radimo. I tek onda u nekoj drugoj fazi se to naravno odnosi iskljucivo ne nesrbe koji moraju da napuste svoja radna mjesta i svoje stanove“, pojašnjava Galijaš.
U sklopu istraživanja Galijaš je radila intervjue sa ljudima koji su napustili Banjaluku, ali i sa onima koji su u ostali do danas, te analizirala dnevnu štampu, tadašnji Glas Srpski, i neke emisije na Radio Banjaluci. „Preslušavala sam i neke emisije sa Radio Banjaluke, u kojima je gost bio tadašnji gradonacelnik grada, Pedrag Radic. I onda slušaoci zovu u emisiju i jedna slušateljka postavlja pitanje kako je moguce da neko ko je Srbin još uvijek bude direktor, iako mu je žena Muslimanka i iako on još nije otpustio sve Muslimane i Hrvate sa posla. Da bi na to gradonacelnik Radic odgovorio kako on ne bi da reaguje na neke neprovjerene informacije, i da mu doticna gospoda javi ako ima nešto konkretno. On ne kaže da to nije u redu ili da ne treba da se otpusti nekog na osnovu nacionalne pripadnosti ili zbog nacionalne pripadnosti njegove žene, nego on traži tacne podatke. I onda se javlja druga slušateljica i kaže da je nazvala samo da kaže da se taj direktor zove tako i tako i kako je direktor u toj i toj firmi. I tu se vidi kako ljudi pocinju da prihvataju taj vladajuci diskurs, kako se uklapaju u njega i kako podržavaju tu vlast koja je došla“, objašnjava Galijaš.

Banjaluka – grad bez svojih gradana

Prihvatanje tog vladajuceg diskursa za Banjaluku je medutim imalo katastofalne posljedice, smatra novinar Vidovic. Na vrhuncu te etnicke euforije grad su terorizirale paravojne formacije, Banjalucani su odvodeni u logore i ubijani, porušeni su mnogi vjerski objekti i spomenici kulture. No, grad je ostao bez onog za njega ipak najvrijednijeg – bez svojih gradana, kaže Mišo Vidovic.
„Sva ta mracna atmosfera pocela je 4. aprila kada su pripadnici takozvanih srpskih odbrambenih snaga postavili barikade u gradu. Tada u ovom gradu pocinje urbicid. Pocinje ubijanje grada u ovom gradu. Pri tome tadašnje vlasti vrše protjerivanje Bošnjaka i Hrvata tako da je u tom periodu iz grada protjerano oko 70 hiljada Banjalucana. Uglavnom Bošnjaka i Hrvata, ali i jedan broj toj vlasti nepodobnih Srba. U svakom slucaju 70 hiljada autohtonih stanovnika ovog grada. I Banjaluka je danas samo u nekom geografskom smislu grad – jer grad ne cine zgrade i veleletne gradevine, grad cine ljudi. A Banjaluci fale njeni ljudi“, kaže Vidovic.

Pod ruku sa tjeranjem ljudi, išlo je kaže Vidovic i brisanje tragova svega onog u gradu što je podjecalo na anifašisticku prošlost svih naroda i narodnosti. Promijenjena su imena ulica, naselja i toponima - sramotna cinjenica na kojoj gradske vlasti do danas nisu spremne ništa popraviti, kaže Vidovic.
„Proces promjene imena ulica u gradu poceo je 1992. SDS-ova komisija za promjenu imena ulica prvo je promijenila imena ulicama koje su se zvale po imenima Bošnjaka i Hrvata pripadnika antifašistickog poketa, a onda su na red došle i ulice sa imenima njima neogovarajucih Srba. Gornji Šeher sada se zove Srpske Toplice, Budžak je Lazarevo, Mejdan se sada zove Obilicevo. To je samo jedan dokaz kakav je mentalni sklop u glavama tih ljudi koji su tih nesretnih devedesetih godina radili na toj promjeni naziva ulica. Današnji nazivi ulica u gradu Banjaluci, mjesnih zajednica i ostalih toponima, nisu jednostavno u skladu sa antifašistickom i demokratskom tradicijom koju ovaj grad ima.“

Suocavanje sa prošlošcu

I kolika je zaista spremnost grada Banjaluke da se suoci sa prošlošcu koja baca mrlju na njenu antifašisticku tradiciju mijenja i karakter proslave 22. aprila? Dr. Armina Galijaš kaže da je to pitanje koje vrijedi postaviti cijeloj BiH.

imena novih ulica „Koliko god Banjaluka nije spremna na takvo nešto, toliko to nisu ni drugi gradovi, i to je u principu pitanje cijelog bh. društva koje jednostavno nije sazrjelo da se suoci sa prošlošcu. I tu se ne radi o suocavanju sa prošlošcu samo tog nekog kratkog perioda 90-tih, vec i o mnogim drugim periodima iz naše prošlosti. Problem sa etnickim matricama je da one ne mogu da se razbiju izvana. Samo društvo mora da te neke stvari sagleda, shvati i da promijeni situaciju. Banjaluka ovakva kakva je danas nema ni želju ni potrebu da mijenja bilo šta. I sve što se u Banjaluci dešava, i fino i ružno, je iskljucivo i u službi srpstva, pa tako i proslava 22. aprila. Za Banjaluku niko ne može reci da je ružan ili fašistoidan grad, to je jednostavno srpski grad. To a priori ne mora ni da bude nešto loše ni nešto negativno, ali treba da budemo svjesni toga, treba da postavimo stvari na svoje mjesto i onda da se pitamo želimo li nešto da mijenjamo ili ne želimo.“

Što se tice publikacije u kojoj je Galijaš analizirala sve ove pojave, trenutno se vode razgovori oko prevoda knjige na zvanicne jezike u BiH. Renomirani njemacki profesor sa berlinskog univerziteta Holm Sundhaussen kaže kako bi bilo jako poželjno da se publikacija nade u opticaju i u samoj BiH. „Radi se od odlicnoj publikaciji, koja detaljnom analizom i sa dosta primjera iz svakodnevnog života objašnjava kako se desila jedna opasna transformacija i kojim metodama su se vladajuce strukture služile kako bi odredenu populaciju u jednom multietnickom gradu mobilizirale da je ona od danas do sutra spremna mrziti, protjerivati i ubijati svoje komšije“.

Autor: Emir Numanovic

 

Nazad


design by mir@lem

© 2003 BH Media
All Rights Reserved.