Radmila Karlaš

U inat malim cundarama



'Cetverolisna djetelina' je naziv prvog romana Radmile Karlaš, bivše banjalucke novinarke, u kojem kao prva osoba iz RS na literaran nacin govori o zlocinima 'u svome dvorištu'. U romanu piše o zlocinima u Banjaluci i Prijedoru, o razaranju BiH koje je, kako kaže, i nju samu razaralo, potrebi da se govori o zlocinu i tome kako je živjeti kad nisi dio 'stada'. Procitajte ovaj izvanredni intervju novinara banjalucke 'Buke' Elvira Padalovica.

Razgovarao: Elvir Padalovic (magazin Buka)

U javnosti se pojavio Vaš prvi roman 'Cetvorolisna djetelina'. Kako biste ga predstavili citaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizicki, vec su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako ce je ko tumaciti, zavisi od svih vas.

Neosporna je cinjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, izmedu ostalog, bavi delikatnim temama, zlocinima... Koliko treba hrabrosti da covjek odluci da napiše roman o mucnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je, zapravo, trebalo da izade još pocetkom prošle godine. Imao je neku svoju specificnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tice teme, nisam se ja tu nešto odlucivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplicem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje. Ne mislim da sam hrabra, ili pak, da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam. To je dakako teži put, ali je moj.

Ali, u romanu pišete o zlocinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plucima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tacnije, vjerujem u dobro.

Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugradanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili 'podobni' po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretucen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da cuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji.

Našli su ga prolaznici tokom noci u travi, izbacenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug, takode je pretucen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv. srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom.

Moj suprug, koji je roden u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na celu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled, neprimjetni ljudi takode zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rjecima, odnosno, kako pišceva rijec može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili vecim kolicinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od, na primjer, Ruande, Afganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonocno, samo se karakterišu ovako ili onako.

A, pisana rijec se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako cete je predociti kroz literaturu, stvar je umjeca onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zaj...na manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pricate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, rašcerecila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što vecinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na cinjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zlocinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom cini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi covjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da covjek svjesno cini zlo. I tako sam ja to isto zlo potcjenjivala, cak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa.

I onda se desilo da je neko postao zlocinac jer ima malu cundaru, pa mu je oružje jednog dana pocelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže - sad cu da vam se naj..em majke. A, cundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je pocinjeno. Cinjenica je da sam se ja emotivno pokršila kada se zlo desilo pred mojim ocima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oci pred njim.

Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji ce se i potuci da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko ce progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leda. Vec tada sam skopcala da vecina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se covjek mora suociti. Pogledati ga u oci i reci, Ti si zlo, zoveš se tako i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obicno skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergicno.

Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi ce uciniti svašta da izbjegnu tu bitku, vecina ce radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušace i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A, ja kažem - e, ne može. Pak, zlo jeste jednim dijelom stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velika bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno cu tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promijeniti svojom rjecju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmaticne politike?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a bice ih i ubuduce u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste. Može, rijec može da utice, ako utice na jednog covjeka, dobro je. Vjerujem u rijec.

Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Licno, ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da budem bolji covjek i da živim širom otvorenih ociju. Svako ko razmišlja slicno je mali svjetli kamicak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, vec i univerzuma. Nije to nešto što covjek odabere, ono kao, sad cu da se upišem na listu svjetlecih kamicaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini nacin, traženje te svjetlosti u onom najgušcem mraku koji vas poklopi. A, mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja. Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i bice. Ako coban potjera ovcice, zagarantovano necu biti u stadu. A, ako se sama strmeknem s neke klisure, nece mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridici i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo cistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietnickim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatican razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, vec su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemackoj, trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom neprijatelj. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji nacin voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se izmedu ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Buš, kao istureni interpretant politike suludih mocnika zapoceo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma.

Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe i svoju istoriju. Slutio je, zapravo, znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim rijecima bio jako sretan što to nece docekati. Ovaj rat nije poceo kad je poceo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja vec odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, vec da je ova lijepa bosansko-hercegovacka isprepletenost poslužila kao razarac u rukama istrošenih politicara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti.

A, to kako je došlo do toga da baš ti politicari odlucuju o našoj sudbini je vec druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokušali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male cundare, do toga da se nekom svidjela necija žena, stan, imanje, kuca, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bicima u toj mracnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri izmedu ostalog o cemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slucajno bilo žrtva-grad u pocetku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragicna prica. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega.

Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietnicnošcu. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znaci da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoci bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od cega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagaduju okolinu, deterdžente, kreme, pa cajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu pricu o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovicem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kuci Mebius iz Sarajeva.

Iskreno, ove osamljenicke godine, ma kako bile teške, bile su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su cekali. I da bih napokon odlucila da se prestanem 'lažno' predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta izmedu 'necinjenja', kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o cemu govorim i cinjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju.

I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam procitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Procitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, cesto sam 'pricala' i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog covjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovicevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjaci luconoša koji razgrce tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri.

Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjecaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika kolicina emocija. Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili slican nacin volim i Van Goga, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na ledima (smijeh), od živucih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dode nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedece u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to znacilo. Knjiga prica je sljedeci projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, ucinicu to. A kad ce to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Cetvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko cega se valja potruditi, baš kao i oko te cetvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim cundarama.

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinarka. Radila je za mnoge svjetske i domace printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, 'Sarajevski svijet', 'BH Dani', AIM, banjalucki 'Prelom' i drugi. U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kriticar i oponent akterima razdora i nacionalistickog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije


[ NAZAD ]