BH RADIO

NOVOSTI

VIJESTI

NYHETER

VIDEO

NEWS

INDEX
OGLASI
BAZAR
BANJA LUKA
IZLOZBA
ADRESA
ART
LINKOVI
FOTO ALBUM
E-MAIL

ASYL TIMES
U Svedskoj su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1993.godine do 1995.godine izlazile prognanicke bosanskohercegovacke novine pod imenom ASYL TIMES. Svake druge srijede, do svojih citalaca stizale su informacije o Bosni i Bosancima, a za to vrijeme su objavljena 52 broja. Zbog finansijskih problema novine su prestale izlaziti. Zahvaljujuci ovoj stranici, zelimo otrgnuti od zaborava entuzijazam mnogih ljudi...
Asyl Times: oko rada na novinama bilo je okupljeno dosta saradnika iz cijelog svijeta, a posebno Banjalucana. Ovom prilikom izdvojili bi neke od njih:: Armin Osmancevic (Svedska), Himzo Skorupan (Velika Britanija), Fadil Smajic (iz Slovenije, sada urednik na BHTV), dr Alija Kapidzic (Svedska - u medjuvremenu je preminuo), Idriz Saltagic (Velika Britanija), Jasmin Ceno (Svedska), Nermin Nerko Radaslic (Svedska)
Od ostalih, Bosanaca, stalnih saradnika vrijedi istaci: Dr Prof Nenad Tanovic (Danska - Kanada), Dr Naser Custovic (Svajcarska), , mag. Munib Ovcina (Kanada), Aida Tulic (Austrija), Dr Safet Bektovic (Danska), Mario Barncaglioni (Svedska), Kemal Mehanovic (Svedska)
Glavni i odgovorni urednik lista bio je Miralem Pervizovic iz Banjaluke.

Mala galerija naslovnih strana i ...
ASYL TIMES

Zadnja stranica ASYL TIMES-a

Drugi o nama

Foto Galerija br.1

Nesto iz nase arhive i objavljenih tekstova u sarajevskom SVIJET-u:
Zdanje za novi vijek: Eresunds most (SVIJET: 21.07.1997.)
i OSLOBODJENJU
Razmisljanja u prognanstvu u povodu Ramazana
Sa odrzanog skupa SDA u Malmeu
Predstavljanje jednog starosjedioca u Svedskoj: Midahat Pirija
(u medjuvremenu je preminuo)
Sa koncerta Mladena Voicica -Tife u Malmeu
Nekoliko novosti u vezi Interneta
Bosna trguje sa Svedskom
Cudo se ipak desilo

Evo samo nekoliko napisa koji su objavljeni u ASYL TIMES-u:
BR. 20:
( 03.11.1993.)
Uvodnik:
Vrijeme neumitno ide dalje. Rastajuci se nevesela srca od svojih bliznjih, domova, zemlje svoje. Dolazeci u neizvjesnost prognanickog zivota, kao da smo ostali bez dijela sopstvenog bica. Da bi sacuvali zracak sunca i iskona u ovoj prostranoj zemlji, gdje pusu stalni vjetrovi, (koji ipak ne mogu odagnati misao o Njoj). Niti koje su se prekinule i svi neminovni dusevni stresovi, ASYL TIMES pokusava ublaziti kroz medjusobnu komunikaciju. Da cujemo jedni o drugima. Da pisemo i dopisujemo se. Da premostimo ponore i stanemo na svjetlost puta. Puta buduceg, kojim idemo samosvjesni u susret novom. Puta poplocanog novim zrtvama i razaranjima, ali s vlastitim identitetom i jasnih opredjelenja da istrajemo. Probudjeni zaglusljivim detonacijama iz stoljetnog sna i mracnjastva, sada predstoji borba opstojnosti. Borba za slobodom u nasoj Bosni, za ocuvanjem svih njenih vrijednosti, koje je sakupljala u hiljadugodisnjem trajanju. Prolazile su razne vojske, bivale razlicite vlasti, ali ona osta tamo gdje je uvijek bila. U zagrljaju Drine, Save i Une. Sa Bosnom u Bosni. Sa razigranom i plahovitom Neretvom i Vrbasom. I svi ponori ponirase u Trebisnjici. Neciji naum za Neum, za komadanjem njenog bica, nije nista drugo do trganje zivog tkiva. Neki drugi Bosanci htjeli bi u Bosnu. Al' Bosna uvijek bi i osta zemlja Bosanaca i Bosnjaka. Samo njima. Svima nama. Taj plamicak u dusama. Tu iskru vjere cuvamo za nasu Bosnu, bez obzira na to sto su mozda i nesvjesno neki uljuljkani toplinom novog doma i prividne srece. Proci ce i to. Pozeljece jednog dana njen dodir, njen miris. Susret s njom. Zato ucinimo sve da nam ne postane vjecna nocna mora. Da ne budemo prognani i u prognanstvu. Jer od nje se ne moze pobjeci. Nema tog Sjevera, Juga, Istoka i Zapada, gdje si daleko od nje. Sto vrijeme vise odmice, ona je sve bliza. Ucinite i vi nesto za nju. Za njenu sto brzu slobodu. Za svoj miran san i savjest. Za one koji dolaze...
Vas urednik Miralem Pervizovic
(jos nekoliko isjecaka iz br.20)

Asyl Times: iz br. 21 (17.11.1993.)
SVJEDOCANSTVA:
Prijedor, Omarska, Trnopolje,... Kao redovan citalac "Asyl Times"-a saljem vam autenticnu fotokopiju svog zapisa o istinitim strahotama naroda Prijedora i Kozarca, sa zeljom da ovo svjedocenje doprinese na samo objektivnom vidjenju jednog strasnog vremena na dijelu bosanskohercegovackog prostora, vec i da posluzi kao gradja za kompletiranje pravne faktografije. Bio sam toliko slobodan da napisem uvod, a vama, kao covjeku i znalcu od novinarskog anata prepustam da iz obimnog materijala odaberete one dijelove koji su po vasem misljenju najvazniji. Jedini uslov je, naravno, najstroza diskrecija o svemu sto se tice mog identiteta, a sto ne sumnjam da ce biti ispostovano (ime i adresa poznato redakciji). (cita vise iz BR:21..)

Pisma iz Engleske (3)
Iz Londona specijalno za "Asyl Times" - Idriz Saltagic
Moj ahbab Peter
Lijepo je ovdje gdje sada zivimo - parkovi, mnogo zelenila, na sve strane, rijeke, mir, ljudi koji hoce da pomognu... - How are you? Kako si? - I am fine, thank you. How are you? Kako si ti? - Ja dobro. Sunce - kisa. Tako ja i moj susjed "NEXT DOOR", mr Peter Grant. Svaki dan, u jutro, u mimohodu, kad se sretnemo... (vise iz Br.22..)

Iz Asyl Times-a br. 23 (15.12.1993.)
SVJEDOCANSTVA
Prijedor je bio medju prvim gradovima u Bosni i Hercegovini kojeg je zahvatio talas sulude cetnicke politike etnickog ciscenja. A sve je pocelo 30. aprila 1992.god. kada je u ranim jutarnim satima komandant staba TO Slobodan Kuruzovic, bivsi direktor Osnovne skole "16.maj", podijelio naoruyanje Srbima i kada su efikasnom akcijom zaposjednute sve bitnije tacke u gradu. Ubrzo su se domacim cetnicima pridruyili i ono iz Knina i iz Srbije koji su, uz blagoslov dojucerasnjih komsija, poceli sistematski progoniti i ubijati Muslimane i Hrvate. U tako "oslobo|enom" Prijedoru sve je vise nesrba ostalo bez posla, a svakim danom sloboda kretanja bila je sve manja. Na sva rukovodeca mjesta postavljeni su Srbi. Onda su se na lokalnom radiju oglasili novinari Rade Mutic i Zivko Ecim. Pozvali su narod da predaju oruzje, da im se nakon toga garantuje bezbjednost. Pri tome svi oni koji su lojalni srpskoj vlasti trebalo je na kuce da istaknu bijele zastave. Kada su uplaseni Prijedorcani poceli po krovovima da isticu bijele zastave cetnici su otvorili vatru po njima. (citaj vise u Br.23...)

Humoreska: Kemal Mehanovic
SUJEVJERJU MALO TREBA
Jesen vec poodavno zamjeni turobna zima Juzne Skone sivim, olovnim oblacima i hladnim vjetrovima Baltika. Valovi hladnoce valjali su se praznim ulicama Trelleborga i opustjelim obalama narogusenoga mora. Samo ponekada, zimsku idilu bez... snijega, u popodnevnim satima, narusio bi po koji ljubitelj cetvoronoznih njuskala sto su izvodili svoje ljubimce da obave svoje nasusne potrebe i ostave poruke uz snom usnula, ogoljela stabla. (citaj vise u Br.24...)

Speciijalno za "Asyl Times" iz Londona - Idriz Saltagic
Ovdje Radio Banja (Srpska) Luka?
Ovog februara, ovih kisovitih londonskih dana, dobio sasm i neka pisma koja nisam ocekivao,a koja su me mnogo obradovala... Javila mi se iz Zagreba moja kolegica, zajedno smo godinama radili u Radio-Banjaluci. Stiglo je pismo mog prijatelja, pjesnika iz Senja, koji se nada, kao i ja, nasem ponovnom veselom susretu na jadranskoj obali, kako je to bilo minulih ljeta... A onda naviru sjecanja, duboka i bolna... Pocetkom februara, svake godine, praznovali smo u Banjaluci, ponosni i radosni na svaki nas 2. februar - Dan Radio-Banjaluke... Pocela je radom (zvanicno), bas 2. februara 1967. godine, sa samo cetiri radnika, da bi kasnije, na svoju dvadesetogodisnjicu imala pedesetak radnika. Jos vise nas je bilo u radnom odnosu i na, za neke od nas, posljednjem rodjendanu Radija - 2. februara 1992. godine, kada smo proslavili srebrni jubilej... Bili smo tada jos na okupu, svi, dobili smo i spomen-poklone - svakom radniku je urucen sat na kojem je ostalo urezano - 25 g. RADIO BL. (citaj vise u Br.28...)

Iz broja 45 (Asyl Times)
Pise Himzo Skorupan
Dnevnik: NEPOSLANO PISMO
Ne znam kako da te oslovim. Javljam Ti se, evo, iz velike duzine i ne znam ustvari ni o cemu bih ti pisao. Htio bih te samo podsjetiti na sve ono sto je bilo; da vidim i cujem sjecas li se icega. A bilo je prvo da sam Ti v j e r o v a o ! A da Te i podsjetim: Rodjeni smo nekako u isto vrijeme i pod istim krajickom neba. Zajedno smo rasli i starili, a razlikovali smo se, mislio sam, jedino po imenu. Smatrao sam da nas osim pripadnosti dvijema vjerama, nista drugo ne razdvaja. Nismo li, uostalom, sve ostalo imali gotovo isto: i nevolju i radost. Sjeti se ! Prisjeti se nase prve zajednicke djacke klupe, uciteljice i igara. Sjeti se naseg daljnjeg skolovanja: ta nismo li stanovali zajedno i pakete od kuce dobivene dijelili. Jesi li vec zaboravio prvo na svoju, pa zatim i na moju zenidbu? Tad si predlozio da se i pobratimo! Mozes li zaboraviti kako smo djelili radost rodjenjem nase djece i tugu sahranjujuci roditelje? Nismo li stanovali kuca uz kucu i nije li nam avlija (dvoriste, svejedno) bila zajednicka? Pamtis li i kako smo radili pod istim krovom, stol do stola. A ona zajednicka popijena pica? Pamtis li ih? I sta Ti odjednom bi? Ko Te nagovori da na mene potegnes noz? Jesi li nagovoren ili si to uradio gonjen vlastitim nagonom? Ne, odgovoriti mi ne trebas!

ENGLEZ OSTAJE ENGLEZ
Od novog susjeda ovdje u Londonu dijelio me samo zid. I premda bi se reklo da je to obican zid, od obicne opeke, nije. To je veliki zid, zidina; bedem takoreci. Dugo sam mislio da je stan do moga prazan, da u njemu niko ne stanuje: nisam imao priliku vidjeti nikoga da na susjedna vrata ni ulazi ni izlazi, a do mene nije dopirala ni eventualna bracna svadja, ni plac djece; nije se takodjer cula ni pjesma. Da imam tog susjeda primjetio sam sasvim slucajno, vracajuci se iz setnje u svoj stan: kroz vrata do mojih izlazio je covjek moje dobi i pogledi su nam se sreli, i na tome je ostalo. Ne, ni tada, a ni kasnije nisam htio odati svoju znatizelju - svakom njegovu radoznalost. U vise kasnijih susretanja ocima uhvatio sam ga kako odgoneta ko sam i odakle sam. No, prag krajnje pristojnosti nije prelazio, a ja sam sa svoje strane podupirao njegovu znatizelju. I kad sam vec bio pomislio kako cu uspjeti sacuvati svoj incognito, doslo je do obrata. U jedan pristojan sat na moja je vrata pokucao niko drugi vec moj prvi susjed. Otvorio sam mu kao starom znancu, ali se pouzdano ne sjecam sta je naveo kao razlog svoga posjeta: da li je nesto trazaio ili nesto pitao. Olako sam dopustio da udovolji svojoj radoznalosti i skoro na vratima rekao mu kako sam iz daleka, iz Bosne, da sam izbjeglica. Ocekivao sam da se bar malo zacudi, ali on je bio ponovo - Englez. Vise sam ja bio iznenadjen sto je on, ovaj moj novi susjed, preselio iz jednog dijela grada u drugi, nego sto sam ja, da bih dosao dovde, morao prevaliti tako dalek put. Englez ostaje Englez!

DOBRONAMJERNI ZATOCENIK
Ima raznih izbjeglica. Nisu svi ljudi isti: tako i prognanici. Jedni su sretni sto su iznijeli zivu glavu, drugim nista ne valja; sve im smeta. Zale se na klimu, smjestaj, nacin ishrane, na sebe same. Jadaju se i sebi i drugima: jadikuju, uzdisu, proklinju... Jedan od prognanika iz Bosne po mnogo cemu se razlikuje od drugih: ne izlazi iz kuce. O teroristima koji na javnim mjestima podmecu bombe cuo je i prije, ali se po dolasku u Englesku, u London, u to i uvjerio. Posredstvom televizije saznao je o akcijama terorista i donio, za sada neopozivu odluku, da ne izlazi iz kuce. Bilo bi, naravno, sasvim umjesno upitati tog nevoljnika da odgovori na pitanje o tome sta se njega ticu tudji nerascisceni racuni, ali buduci da to niko ne cini, ostaje samo da se predpostavlja, nagadja. Nesretnik je, nema sumnje, dok je stigao dovde, mnogo propatio i vjerovatno ne bi htio da igrom slucaja postane zrtvom bas ove ovdje postavljene i drugom namjenjene bombe. Drugog razloga nema. I, sta je ovaj nesretnik dobio, a sta izgubio: iz jednog velikog zatvora dospio je u jedan manji: razlika je jedino u tome sto je ovaj ovdasnji izabrao svojom voljom. No, ovo je njegovo privatno zatocenistvo i s tim nema niko nista. Ima raznih zarobljenika. LAZNI PRIJATELJI Ne, to mi nikako ne ide u glavu. Jedan od drugoga iz Bosne pobjegli pa se ovdje nasli. Cuo sam, ne tvrdim, kako se ovdje, u Londonu, sastaju pa prijateljuju njih sva trojica. Svako je od njih dospio svojim putem; neko zato sto je morao, neko zbog toga sto je htio. Tamo se rastali, a ovdje sastali. Da je bilo srece i pameti nisu trebali ni dolaziti. Bilo je tamo mjesta za svu trojicu i jos da nikome ne bude tijesno; da im prostrano svima bude. cujem, dakle, da se ovdje drce pa me zanima imaju li jedan drugome sta reci. Lijepe rijeci su, mislim, vec potrosene! Mozda prkose? Ali kome?! Kazu mi kako ta trojica u razgovoru o domovini, da se jedan drugome, valjda, ne zamjera, osudjuje svako svoje i preko svake mjere, ali mi se cini da tako nece daleko stici. Onaj ko je svoje trebao osuditi morao je to uraditi znatno ranije pa sad ne bi sva traojica dolazila ovamo. I, premda zelim, u to prijateljstvo ne mogu povjerovati. Mislim da je rijec o laznom drugarstvu. Kad sam, napokon, saznao da prijateljuju uglavnom uz casu, sve mi je postalo jasnije. Sta ce kad se otrijezne?!

 

INDEX

© 2002 BH Media
All Rights Reserved.